Modus izvedbe: Sostenuto
Stavci:
1. Andante passionato
2. Intermezzo diabolico
3. Allegro con brio a piacere
4. Aria
Sazdana od pauzi/poza koje na momente zaustavljaju koreografski i temporalni kontinuum, izvedba Il bastone del diavolo u jednom svom sloju dramaturški i ritmički biva definirana uspostavljanjem niza tableaux-vivanta (živih slika), čija se funkcija zrcali u materijaliziranju tijela kao projekcione površine/ekrana različitih identifikacijskih i narativnih procedura: od svijeta proletera, androgenog Ziggyja i ljubavnikovog diskursa do posrnulih brodogradilišta i post-kolonijalnih, rodnih varijacija subjektiviteta. Realizirajući pozu u obliku “pregnantnog trenutka”, kojim se potencira čin transformacije tijela u sliku, Silvia i Mila eksplicitno tematiziraju i dinamiku konvergencije između likovnih i izvedbenih umjetnosti, dokazujući u kojoj je mjeri suvremenim koreografskim praksama imanentna intermedijalnost tj. dijalog s drugim umjetničkim disciplinama, diskursima i žanrovima.
S obzirom na to da je izvedbena partitura definirana glazbom talijanske revolucionarne kantautorice Giovanne Daffini, peruanske glazbenice Yme Sumac i post-punk benda Fugazi, interpoliranjem poze afirmiraju se različiti temporalni modaliteti (vrijeme izvođačica i vrijeme pjesama), čija kolizija spriječava ilustriranje glazbe pokretom i osigurava situaciju u kojoj je sliku (zamrznuto tijelo u pauzi) moguće tretirati kao instancu posredovanja između zvuka, naracije i pokreta, odnosno kao onaj element koji odgađa/onemogućava njihovu sinkronizaciju.
Andrej Mirčev
autorice i izvođačice: Mila Čuljak i Silvia Marchig
dramaturgija: Nataša Govedić i Andrej Mirčev
glazba: Giovanna Daffini, Yma Sumac, Fugazi
video: Andrej Mirčev
kostimi: Oliver Jularić
svjetlo: Saša Fistrić
majstor tona i pauze: Adam Semijalac
fotografije: Jasenko Rasol
prijevod tekstova: Lidija Zoldoš
koprodukcija: Kulturni centar Travno, u suradnji s Prostorom +
trajanje: 50 minuta
premijera: 19. 10. 2012., Kulturni centar Travno
→tekst Nataše Govedić
Izdržaji i zastoji
U knjizi perzijskog pjesnika Sa’adija stoje stihovi:
Kad je stablo netom posađeno
Ne treba više od ljudske snage da ga se
iz zemlje izokrene.
Ali ako ga ostaviš nedirnuto
Nema te oluje koja će ga iščupati
Nema te zime koja će ga slediti
Nema tog izvora koji će ga podrovati.
Što znači ostaviti nešto nedirnutim dok to raste ?
Što znači “pustiti da raste“?
Kakav je tu izdržaj u pitanju?
II.
Jesu li svi radni procesi neka vrsta izdržaja, u kojem nas toliko toga može omesti od mogućnosti sazrijevanja (rasta)?
Nakon svakog zastoja ne slijedi nastavak.
Neke pauze su konačne.
Zbilja, ne treba mnogo više od ljudske snage da se mladica iz zemlje izvrne, kao ni da joj se onemogući kontuinuitet stvaralaštva, kontinuitet učenja, kontinuitet rada.
Rast nikome nije “zajamčen“.
A velika vrata tvornica, kao i velika vrata sveučilišta, sve se više zatvaraju.
Broj nezaposlenih, u značenju “ostavljenih u izdržaju poniženja“, raste do brojeva koji su u prošlosti znali dovesti i do propasti pojedinih imperija.
Izdržaji su, dakle, sve teži.
Zastoji sve manje produktivni.
Jedino se trguje u Velikom Kontuinuitetu, bez ometanja i sumnji.
Bez prestanka.
III.
Ali što ako su zastoji su samo prividna mirovanja?
Što ako su zastoji naša najplodnija razdoblja?
Što ako zastoj shvatimo kao osobno ili društveno reprogramiranje?
Može li zastoj, poput štrajka, preokrenuti matricu robovanja?
Je li naša najveća snaga sadržana upravo u mogućnosti da NE učinimo ono što od nas zahtijevaju uigrani procesi kupoprodajne mašine?
Je li zastoj ili obustava rutine ujedno i radna definicija umjetnosti?
Nataša Govedić
