50-ih godina XX. stoljeća nastala je exotica, žanr pop-glazbe specifičan po prizivanju imaginarnih egzotičnih rajeva i pripadajućih urođenika konvencionaliziranog izgleda i kulture.

1951. g. Les Baxter albumom Ritual of the Savage (Ritual divljaka) postavlja osnovni vokabular exotice kombinacijom filmske glazbe, latino-popa, jazza i skladbi Mauricea
Ravela, Igora Stravinskog i Claudea Debussya. Grubo govoreći, nastaje glazba koja zvuči kao filmska glazba, samo bez filma, koja priziva bijeg u fantastične krajeve, izvan okvira etnografske i kulturne pripadnosti.
Sanjarenje je nesvrsishodno, asocijalno, regresivno, neaktivno. Ono ne čini ništa, a od umjetnosti se očekuje neka vrsta “kulturnog djelovanja”, a ne samo pružanje ugode. Exotica ne djeluje, ona nas uljuljkuje.
Zato exotica predstavlja tabu zapadnjačkoj racionalnosti: nije samo neprijatelj kulturnoj senzitivnosti, političkoj razboritosti i dobrom ukusu, već je neprijatelj razboritosti kao takvoj, što je izmješta u zabranjenu zonu. U svojoj osnovi ima specifičnu osnovu recepcije: ona zahtjeva namjernu lakovjernost i pristajanje na spektakl.

Kasnih 60-ih exotica pop nestaje, no prostorno-vremenska nelogičnost preživljava, strukturirajući glazbu, vizualne umjetnosti i društvenu teoriju utopijskih supkultura.
Principi exotice prisutni su i u eskapističkim djelima XIX. stoljeća, npr. u romanima Karla Maya, slikama Jean-Léona Gérômea ili operama Meyerbeera.

Exotica je spektakl stvarnosti, ona nije stvarnost, niti čista fantazija, već nelagodna kombinacija jednog i drugog. Ona ukazuje gledaocu, odnosno, slušatelju, na njegovu potrebu za autentičnosti.

Primjer pitanja autentičnosti u svojoj biografiji nosi istaknuta umjetnica exotice, pjevačica Yma Sumac, pravim imenom Zoila Augusta Emperatriz Chávarri del Castillo. Rođena Peruanka, poznata po svojim izvanrednim pjevačkim mogućnostima, glasu koji je obuhvaćao pune 4 oktave, biografije pune kontradiktornosti i fantastičnih interpretacija: od tvrdnji da je izravna potomkinja princeza Inka, do one da se zapravo radi o brodvejskoj domaćici Amy Camus, samo izvrnuto napisanog imena.
Oko pitanja autentičnosti i eskapizma, dozvoljenih granica dobrog ukusa, pristajanja na ironiju, camp estetiku, izvrtanje konstrukata socijalnih normi i traženju procijepa koji nas vraćaju biti vrti se naša nova predstava.

Kroz pitanje o prirodi kazališnog događaja, izvedbi kao eskapizmu, prostoru za potragu autentičnosti i udovoljavanju potrebi za bijegom od stvarnosti nazire se političnost predstave. Imamo li u današnje vrijeme pravo sanjariti? Tko nam to pravo može oduzeti? Da li je sanjarenje u suvremenom društvu subverzivno?

Blizak temi također je esej Susan Sontag Against Interpretation i citat Oscara Wildea kojim započinje esej:
Samo površni ljudi ne sude prema izgledu. Misterij je svijeta u vidljivom, ne u nevidljivom.

U definiranju pojma exotice korišten je esej Phila Forda: Taboo: Time and Belief in Exotica.

Silvia Marchig